Barijere onesposobljavaju, a ne tijela

Socijalni model invaliditeta prebacuje odgovornost s pojedinca na sistem. Šta to znači za organizacije mladih i programe mobilnosti i zašto je vrijeme da djelujemo.

Ovo je prijevod originalnog teksta na jeziku: engleski.

Fotografija osobe koja sjedi u invalidskim kolicima, snimljena od koljena naniže.

Vrijeme je da djelujemo za uključivanje osoba s invaliditetom

Dugo se na invaliditet gledalo kao na nešto što treba popraviti. Medicinski problem. Lično ograničenje. Problem smješten u nečijem tijelu ili umu. Taj pogled oblikovao je sisteme, politike i svakodnevne stavove. Oblikovao je način na koji su projektovane škole, organizovana radna mjesta i planirani programi za mlade. Socijalni model invaliditeta dovodi u pitanje takvo razmišljanje. Pomjera fokus s pojedinca na društvo. Sugeriše da ljude ne onesposobljavaju njihova oštećenja, nego barijere koje sprečavaju puno učešće.

Korisnika invalidskih kolica ne onesposobljava nemogućnost hodanja. Onesposobljavaju ga stepenice bez rampi. Gluhu mladu osobu ne onesposobljava gubitak sluha. Onesposobljava je izostanak prevođenja na znakovni jezik. Mladu osobu s anksioznošću ne onesposobljava njeno stanje. Onesposobljavaju je okruženja koja odbijaju fleksibilnost ili razumijevanje. Ovaj pomak je snažan. Prebacuje odgovornost s pojedinca na sistem. Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom (UNCRPD) to jasno prepoznaje. Uključivanje osoba s invaliditetom nije milosrđe. Nije velikodušnost. To je ljudsko pravo utemeljeno na dostojanstvu, jednakosti i učešću.

Neke barijere su vidljive:

  • nepristupačne zgrade
  • teška vrata bez automatskog otvaranja
  • javni prevoz bez zvučnih ili vizuelnih obavještenja
  • programi mobilnosti smješteni u prostorima koji ne mogu odgovoriti na različite potrebe

Druge barijere su manje vidljive, ali jednako snažne:

  • niska očekivanja
  • pretpostavke o sposobnostima
  • strah da će se reći nešto pogrešno
  • sažaljenje prerušeno u ljubaznost

Pristupačnost se i dalje tretira kao „dodatak“: nešto neobavezno, nešto skupo, nešto što se dodaje kasnije ako zatreba. Uključivanje ne može funkcionisati na taj način. Ako se pristupačnost ne planira od samog početka, isključenost postaje dio strukture. Mladi s invaliditetom često su isključeni i prije nego što se prijave. Odluke se donose umjesto njih. Na njihovo učešće gleda se kao na nešto komplikovano. Rizično. Previše zahtjevno. Stavovi oblikuju prilike. Kada su očekivanja niska, učešće se smanjuje.

Tu je i narativ „inspiracije“. Priče koje osobe s invaliditetom prikazuju kao heroje zato što žive običnim životom. Penju se stepenicama. Diplomiraju. Putuju. Smiju se. To može djelovati pozitivno. Može djelovati osnažujuće. Ipak, često svodi osobu na njen invaliditet. Odvlači pažnju od barijera koje su te radnje uopće učinile teškim. Osnovna prava pretvara u izvanredna postignuća. Osobe s invaliditetom ne moraju biti inspirativne da bi zaslužile pristup. Potrebna im je jednakost.

Odgovornost sektora mladih

Organizacije mladih su prostori u kojima se stvara osjećaj pripadnosti. Gdje raste samopouzdanje. Gdje počinje liderstvo. Ako ti prostori nisu inkluzivni, isključenost se rano normalizuje. Uključivanje zahtijeva namjeru. Jasne politike. Jasnu komunikaciju. Stvarno budžetiranje. Zahtijeva da mlade s invaliditetom pitamo šta im je potrebno i da ih slušamo. Informacije o pristupačnosti trebaju biti transparentne. Prostore treba provjeriti unaprijed. Materijali trebaju biti dostupni u više formata. Osoblje i volonteri trebaju proći obuku, ne da bi preko noći postali stručnjaci, nego da bi se osjećali sigurno i otvoreno. Uključivanje nije stvar savršenstva. Stvar je posvećenosti.

Programi mobilnosti zaslužuju posebnu pažnju. Međunarodne razmjene mijenjaju živote. Grade samostalnost, interkulturalno razumijevanje i profesionalne vještine. Ipak, mladi s invaliditetom i dalje su nedovoljno zastupljeni. Pristupačan smještaj mora se potvrditi, a ne pretpostaviti. O potrebama za podrškom treba razgovarati nasamo i s poštovanjem. Partnerstva s organizacijama osoba s invaliditetom mogu ojačati planiranje. Troškovi pristupačnosti trebaju biti uključeni u budžete projekata od samog početka. Uključivanje ne može biti naknadna misao dodana u posljednjoj sedmici pripreme. Tada je često već prekasno.

Ilustracija mlade osobe u invalidskim kolicima koja koristi tablet sa slikovnim simbolima.

Od svijesti do djelovanja

Barijere onesposobljavaju, a ne tijela. Ova ideja narušava komfor. Dovodi u pitanje rutinu. Zahtijeva promišljanje. Koje pretpostavke oblikuju naše projekte? Koje prepreke ostaju neprimijećene? Ko nedostaje u prostoriji? Socijalni model i UNCRPD daju smjer, ali same politike ne stvaraju uključivanje. Stvara ga djelovanje.

  • Svaka izgrađena rampa.
  • Svaki podijeljeni pristupačni dokument.
  • Svaki doveden u pitanje stereotip.
  • Svaka budžetska stavka namijenjena uključivanju.

To nisu male prilagodbe. To su koraci prema jednakosti.

Sektor mladih ima priliku da predvodi. Da bude primjer učešća koje je stvarno, a ne simbolično. Da stvara okruženja u kojima se različitost očekuje, a ne prihvata kao izuzetak. Uključivanje nije prilagođavanje pojedinaca da se uklope u sisteme. Radi se o mijenjanju sistema tako da se svako u njih uklopi. I taj posao počinje sada.

Ilustracija troje mladih koji hodaju zajedno, od kojih jedno ima protezu noge.

Nazad na blog

Kontakt

Ako ste zainteresovani da se pridružite našem projektu, pišite nam:

younet.re@gmail.com

Finansira Evropska unija

Finansira Evropska unija. Izneseni stavovi i mišljenja isključivo su stavovi autora i ne odražavaju nužno stavove Evropske unije ili Italijanske nacionalne agencije za mlade. Ni Evropska unija ni tijelo koje dodjeljuje sredstva ne mogu se smatrati odgovornim za njih.

Scroll to Top